Sedamdesetogodišnja starica Sanija Husović, živi u rožajskom naselju Šušteri usred šume, u baraci bez struje i vode sa svega šezdesetak eura. Ona ističe da joj još teže pada to što njen sin i snaha sa petoro djece žive u istim uslovima u baraci pored njene, u svega nekoliko kvadrata
- Jedna muka ne može sama da dosadi. Ja sam stara, bolesna i namučena još od mladih dana zbog teškog života koji sam živjela u selu. Zbog sticaja okolnosti bila sam prinuđena da se prije desetak godina doselim na ovo mjesto. Baraka mi je posađena na državnom zemljištu jer nemamo svoje i ovdje osim gole duše i ove udžurice nisam donijela ama baš ništa. Vremenom nekako sam uspjela da se skućim onoliko koliko je čovjeku potrebno da ne bude gladan i da ima gdje da legne, a da ne pokisne i ne ozebe – kaže Husovićeva.
Najteže joj pada što u njenoj brvnari, kao ni u brvnari njenog sina nema struje pa noću izlaze napolje po mraku kako bi došla do poljskog WC-a.
- Ovdje nema nikakvog osvjetljenja pa nam je najteže noću. Ja sam oboljela i do WC-a dolazim puzeći. Nedavno je i jedno od unučadi palo u WC-u pa smo ga vodili kod ljekara, koji su mu ušivali ranu. Imam svjetiljku na struju koju moram da dopunjavam kod komišija koji žive dosta daleko od nas. Djeca od kojih najstarije ima devet godina, a najmlađe dvije, noću mokre u lavoru. Vodu za piće donosimo sa kilometar udaljene česme što za mene predstavlja ogroman problem jer sam stara i bolesna. Nedavno sam pala kada sam htjela da preskočim prag i povrijedila sam koljeno pa sada teško mogu i da hodam – jada se ova starica.
Njena jedina želja je da im neko pomogne da dobiju struju i makar jedno kupatilo kako bi mogli da se okupaju.
- Voljela bih kada bi dobri ljudi i humanitarne organizacije pomogli meni ili mojim unučadima da dobijemo kupatilo kako bi se okupali jednom u životu kao ljudi. Voljela bih i da nam neko pomogne da napravimo bazen za tehničku vodu, koji bi sami punili. Ovo u čemu mi životarimo je straštno i zamisliti i nevjerovatno je da živimo u 21. vijeku kao zatočenici mračnog doba. Moj sin je teško obolio i nesposoban je za rad tako da oni žive od socijale a ja od penzije koju sam naslijedila nakon suprugove smrti. Ranije su nam pomagali dobri ljudi kao i Humanitarna organizacija Rožaje koja je obećala da će nam napraviti kuću u našem selu Paučina. Ta kuća je započeta a posao je stopiran nakon izgradnje zidova a mi smo ostavljeni na cjedilu. Sada to stoji i propada i niko nam više ne okreće glavu. Molili smo se nadležnima u lokalnoj upravi da nam poklone barem ovo zemlje na kojem stoje naše udžerice ali ni od toga nije bilo ništa iako smo u više navrata predavali zahtjev za to. Traže nam da izvedemo geometra kojem treba debelo platiti, iako znaju da mi ne možemo da preživimo od ovo crkavice koje primamo – kaže Husovićeva, ističući da su pojedine humanitarne organizacije i humani ljudi pomagali njenoj porodici
- Mi znamo da je jednoj humanitarnoj organizaciji pristizao novac koji je bio namijenjen nama ali mi ga nismo dobili. Zbog čega je tako, znaju u toj organizaciji. Pored toga mi smo morali od pomoći koju smo dobijali za Bajram da platimo rad zidarima da bi na kraju cijeli posao propao. Voljeli bi smo da nam neko pomogne da stavimo ploču i krov na objektu u selu. Narod nam je pomagao i u hrani ali mi nemamo struje i nismo mogli da sačuvamo ništa od namirnica koje su kvarljive, dok smo ostalih namirnica imali na pretek i mi smo zahvalni svima koji su nam pomogli i svakodnevno ih blagosiljamo – zaključuje Husovićeva.V.Ra